Company: Others
Created by: federica.masante
Number of Blossarys: 31
English (EN)- Romanian (RO)
- Russian (RU)
- Spanish, Latin American (XL)
- Macedonian (MK)
- Indonesian (ID)
- Hindi (HI)
-
- Italian (IT)
- Serbian (SR)
- Spanish (ES)
- Czech (CS)
- Hungarian (HU)
- Arabic (AR)
- French (FR)
- Turkish (TR)
- Greek (EL)
- Dutch (NL)
- Bulgarian (BG)
- Estonian (ET)
- Korean (KO)
- Swedish (SV)
- English, UK (UE)
- Chinese, Hong Kong (ZH)
- Slovak (SK)
- Lithuanian (LT)
- Norwegian Bokmål (NO)
- Thai (TH)
- Portuguese, Brazilian (PB)
- Danish (DA)
- Polish (PL)
- Japanese (JA)
- Chinese, Simplified (ZS)
- Chinese, Traditional (ZT)
- Romanian (RO)
- Russian (RU)
- Spanish, Latin American (XL)
- Macedonian (MK)
- Indonesian (ID)
- Hindi (HI)
-
- Italian (IT)
- Serbian (SR)
- Spanish (ES)
- Czech (CS)
- Hungarian (HU)
- Arabic (AR)
- French (FR)
- Turkish (TR)
- Greek (EL)
- Dutch (NL)
- Bulgarian (BG)
- Estonian (ET)
- Korean (KO)
- Swedish (SV)
- English, UK (UE)
- Chinese, Hong Kong (ZH)
- Slovak (SK)
- Lithuanian (LT)
- Norwegian Bokmål (NO)
- Thai (TH)
- Portuguese, Brazilian (PB)
- Danish (DA)
- Polish (PL)
- Japanese (JA)
- Chinese, Simplified (ZS)
- Chinese, Traditional (ZT)
Стюарт зала термин за няколко свързани но отличителен моменти в процеса на масова комуникация - производство, разпространение, / консумация от разпространение и възпроизвеждане.
Термин Стјуарта Хола за неколико повезаних, али препознатљивих "момената" у процесима масовне комуникације - производња, промет, дистрибуција/потрошња и репродукција.
При обикновените употреба този термин се отнася за нещо, което докосва или граничи нещо друго; някои семиотици я използват за позоваване на нещо, което е в някои част от за смисъл (или част от същия домейн като тези обозначения) нещо друго.
U običnoj upotrebi, ovaj termin se odnosi na nešto što dodiruje ili se graniči sa nečim drugim; neki semiotičani ga koriste da označe nešto što je u određenom smislu deo nečeg drugog (ili je deo istog domena kao nešto drugo).
Леви-Строс термин за разпределяне на съществуващи материали, които са готови за ръка (и в процеса, допринасят за изграждането на самоличност на собствената) е широко използван за позоваване на intertextual authorial практика за приемане и за адаптиране на знаци от други текстове.
Termin Levi Strosa koji se odnosi na prihvatanje prethodno stvorenih dostupnih materijala i koji u tom procesu utiču na građenje identiteta. Termin se široko koristi da označi intertekstualne prakse usvajanja i prilagođavanja znakova iz drugih tekstova.
В най-екстремни вариант "хипотезата Сапир-Whorf" може да бъде описан като две свързани свързани принципи: езикова детерминизъм и лингвистични релативизъм. Прилагане, тези два принципа, на Whorfian теза е, че хората, които говорят различни езици възприемат и мислят за света съвсем различен начин, им мироглед се форма или определени от езика на културата (понятие, отхвърлени от социални determinists). Критици бележка, че не можем да направим изводите за разликите в мироглед единствено въз основа на разликите в езикова структура.
U najekstermnijem smislu, "Sapir-Vorfpva hipoteza" se može opisati kao povezivanje dva principa - lingvistički determinizam i lingvistički relativizam. Primenom ova dva principa Vorfova ideja je da ljudi koji govore različite jezike shvataju i razmišljaju o svetu različito, jer su njihovi pogledi na svet oblikovani ili određeni jezikom kulture (ideja koju odbijaju društveni deterministi). Kritičari smatraju da se ne može reći da postoje različiti pogledi na svet samo na bazi razlika u jezičkoj strukturi.
За Сосюр език е релационна система от "ценности". Той разграничава стойността на знак от своите значения или референциални значение. A знак няма "абсолютни" стойност само по себе си - нейната стойност зависи от отношенията си с други знаци в рамките на означаващо система като цяло. Думи на различни езици могат да имат еквивалентни референциални значения но различни стойности, тъй като те принадлежат към различни мрежи на сдружения.
Za Sosira, jezik je predstavljao odnosni sistem "vrednosti". On je razlikovao vrednost znaka od njegovog značenja. Znak nema "apsolutnu" vrednost sam po sebi - njegova vrednost zavisi od odnosa sa drugim znakovima unutar značenjskog sistema kao celine. Reči u različitim jezicima mogu da imaju ekvivalentna referentna značenja ali različite vrednosti jer pripadaju različitim mrežama asocijacija.
Свободно терминът се отнася до предоставянето на стойност, но тя се използва по-специално да се отнасят към приписването му на членовете на семантични опозиции, където един сигнификатора и му означавано е немаркирано (и положително valorized) докато другата е маркирана (и отрицателно valorized).
Termin se uopšteno odnosi na dodeljivanje vrednosti, ali se takođe odnosi na dodeljivanje vrednosti članovima binarnih semantičkih suprotnosti, gde jedan označitelj i njegovo označeno nisu markirani (odnosno pozitivno su vrednovani) dok su drugi markirani (ili negativno vrednovani).
Structuralists като Леви-Строс твърди, че има универсална умствена структура въз основа на някои основни опозиции. Тази структура се превръща в универсалната структурни модели в човешката култура чрез универсален езикови категории.
Strukturalisti, kao što je Levi-Stros, smatraju da postoji univerzalna mentalna struktura koja se zasniva na određenim osnovnim binarnim suprotnostima. Struktura se transformiše u univerzalne strukturne obrasce u ljudskoj kutluri putem univerzalnih lingvisičkih kategorija.
Триадни модел на знака се базира на разделянето на знака на три необходимите съставни елементи. Пърс модел на знака е триадни модел.
Trijadski model znaka se zasniva na podeli znaka na tri neophodna sastavna dela. Pirsov model je trijadski model.
Става така, свикнали да запознати конвенции в ежедневната употреба на различни медии че кодовете участващи често изглеждат "прозрачни" и самата среда изглежда неутрални. Средата се характеризира с инструменталист мислене като чисто средство към края, когато текстът се счита за "размисъл", "представителство" или "израз". Състоянието на текста като текст - му "textuality" и същественост - е сведена до минимум. Commonsense ни казва, че означавано е непосредствен и signifier е "прозрачни" и чисто който е признак, както когато ние тълкуваме телевизия или фотография като "прозорец на света".
Poznate konvencije svakodnevne upotrebe medijuma dovode do toga da se dati kodovi čine "transparentnim" a medijum "prirodnim". Ovaj medijum se od strane instrumentalista smatra za sredstvo za postizanje cilja, gde se tekst smatra za "odraz", "predstavljanje" ili "izraz". Status teksta kao teksta - tekstualnost i materijalnost - je sveden na najmanju meru. Zdravorazumski se smatra da je označeno neposredno i da je označitelj "transparentan" i čisto denotativan, kao kada se televizija ili fotografija smatraju za "prozore u svet".
Всеки ден препратки към комуникация се основават на модел "предавателен механизъм", в който "подател" "предава" "съобщение" към "приемник" - една формула, която намалява значението на "съдържание" (представено като парцел) и която води до подкрепа за умишлена заблуда. Това е и основата на Шанън и Уивър известен модел на комуникация, която не прави намаление за важността на социалния контекст.
Uobičajena upotreba pojma komunikacije se zasniva na modelu prenosa u kojem "pošiljalac" "prenosi" "poruku" "primaocu" - formula koja redukuje značenje na "sadržaj" (tretirajući ga kao paket koji se dostavlja) i samim tim podstiče namerne zablude. Ovo je takođe osnova dobro moznatog modela komunikacije Šenona i Vejvera koji ne uzima u obzir značaj društvenog konteksta.
Езикови universalists твърдят, че можем да кажем, каквото искаме да кажем на всеки език, и че каквото и да кажем един език може да винаги да се превеждат в друга. За езикова relativists превод между един език и друг е най-малкото, проблематичен а понякога и невъзможно. Някои коментатори важи това и за "превод" на unverbalized мисъл в езика. Дори в рамките на един език, някои relativists предполагат, че всяко преформулиране на думи е последици за смисъла, но коварен: това е невъзможно да се каже точно същото нещо с различни думи; преформулиране нещо превръща начините, по които значения могат да се правят с него, и в този смисъл, форма и съдържание са неделими и използването на средата допринася за оформяне смисъла.
Lingivistički univerzalisti smatraju da može da se kaže bilo šta na svakom jeziku i da šta god da se kaže na jednom, može da se prevede na drugi jezik. Međutim, lingivistički relativisti smatraju da je prevod sa jednog na drugi jezik u najmanju ruku problematičan a nekad i nemoguć. Neki teoretičari koriste ovaj termin kada govore o "prevođenju" neverbalizovanih misli u jezik. Neki relativisti smatraju da čak i u okviru jednog jezika svaka ponovna formulacija reči utiče na značenje - nemoguće je reći jednu istu stvar različitim rečima. Ponovna formulacija nekada menja način na koji se stvara značenje i, samim tim, oblik i sadržaj su nerazdvojivi i upotreba medijuma utiče na oblikovanje značenja.
В Стюарт зала рамка това е идеологическа код в която декодера изцяло споделя код на текст и приема и възпроизвежда предпочитан четене, (четене, което може да не са в резултат от съзнателно намерение от страна на author(s)) - в такава позиция текстовата код изглежда "естествен" и "прозрачни".
Prema Stjuartu Holu, dominantan kod je ideološki kod gde "dekoder" (čitalac) u potpunosti deli tekstualni kod i prihvata željeni efekat čitanja, tako da se tekstualni kod čini "prirodan" i "transparentan".
Аналогично на Чомски понятието "трансформацията граматика", европейски structuralists като Леви-Строс твърдяха, че нови структурни модели в рамките на една култура се генерират от съществуващи такива чрез формално "правила за трансформация", въз основа на систематични прилики, съответствията или паралели, или алтернативно, симетрични инверсии.
Analogno ideja Čomskog o "transformativnog gramatici", evropski strukturalisti, kao što je Levi-Straus, smatraju da su novi strukturni obrasci u kulturi nastali od prethodnih putem formalnih "pravila transformacije" na osnovu sistemskih sličnosti, jednakosti ili paralela, ili simetričnom inverzijom.
Дерида твърдяха, че господстващо дискурс разчита на метафизично илюзията за трансцендентална изразили - последен референтен в сърцето на означаващо система, която е изобразяван като "абсолютна и неизлечим", стабилни, вечна и прозрачната - сякаш това е независима от и преди тази система.
Derida smatra da se dominantni ideološki diskurs oslanja na metafizičku iluziju transcendentalnog označenog - krajnje reference u sistemu označavanja koja se posmatra kao "apsolutna i neuništiva", stabila, vanvremenska i transparentna, prethodna i nezavisna od sistema.
Това е позиция, че формата и съдържанието на даден текст определя как се декодира. Критици на тази позиция твърдят, че декодери може да доведе до текста кодове на техния собствен, който може да не съвпадат с тези използвани от encoder(s), и които могат да оформят своите декодиране на него.
Prema ovom gledištu, oblik i sadržaj teksta određuju kako se on "dekodira". Kritičare ovog gledišta smatraju da oni koji "dekodiraju" tekst mogu da u taj proces unesu i svoje kodove koji nisu isti kao oni koriščeni prilikom "kodiranja" teksta i koji potom oblikuju "dekodiranje".
Докато много семиотични кодове се третират от някои семиотици като "текстови" кодове (четене на "света" чрез метафората на "текст"), това може да се разглежда като формиране на една голяма група от кодове, заедно с кодове на социални и тълкувателни.
Dok se mnogi semiotički kodovi često smatraju za "tekstualne" (čitanje "sveta" kroz metaforu "teksta"), tekstualni kodovi u užem smislu čine jednu od osnovnih grupa kodova, zajedno sa društvenim i interpretativnim kodovima.
Най-общо казано този термин се използва да се позове на нещо, което може да се "чете" на смисъла; за някои теоретици "Светът" е "социална текст". Въпреки че терминът изглежда привилегия писмени текстове (изглежда, graphocentric и логоцентричното), към повечето семиотици "текст" е система от знаци (под формата на думи, образи, звуци и движения).
U najširem smislu, tekst označava bilo šta što može da se "čita" sa značenjem. Za neke teoretičare, "svet" je "društveni tekst". Iako se čini da termin privileguje pisani tekst (deluje grafocentrično i logocentrično), većina semiotičara smatra "tekst" za sistem znakova (u obliku reči, slika, zvukova i/ili pokreta).
Syntagmatic анализ е structuralist техника, която има за цел да установи повърхностна структура на текста и връзките между нейните части. Изследване на syntagmatic отношения разкрива правила или конвенции, лежащи в основата на производството и тълкуване на текстовете.
Sintagmatska analiza je strukturalistička tehnika koja teži da uspostavi "površinsku strukturu" teksta i odnosa između njegovih delova. Proučavanje sintagmatskih odnosa otkriva pravila i konvencije koje su u pozadini stvaranja i tumačenja teksta.
Syntagm е подреден комбинация от взаимодействащи означаващи, което представлява смислено цяло (понякога наричан "верига"). Език, а изречение, например, е syntagm на думите. Syntagmatic отношения са различни начини, в които съставните единици в рамките на един и същи текст може да бъде структурно свързани един с друг.
Sintagma predstavlja uređenu kombinaciju označitelja koja čini smisaonu celinu. U jeziku je rečenica, na primer, sintagma od reči. Sintagmatski odnosi su različiti načini kako sastavne jedinice u okviru jednog teksta mogu da budu u strukturnom odnosu jedna prema drugoj.
Морис разделя семиотика на три части: syntactics (или синтаксис), семантиката и Прагматиката. Syntactics се отнася за изследването на структурните отношения между знаците. Тълкуване на знаци от своите потребители може да се разглежда като нива, съответстващи на тези три клонове - синтактични ниво, е признаването на знака (във връзка с други признаци).
Moris deli semiotiku na tri grane: sintaksa, semantika i pragmatika. Sintaksa se odnosi na studiju odnosa među znacima. Tumačenje znakova od strane korisnika se takođe može posmatrati u skladu sa ovom podelom na tri grane - sintaksički nivo zpredstavlja prepoznavanje znakova u odnosu na druge znakove.
На Сосюр в термина sémiologie датира от един ръкопис от 1894. "Semiology" понякога се използва за обозначаване на изучаването на знаци от тези в рамките на Saussurean традиция (например Барт, Леви-Строс, Кръстева и Бодрияр), докато "семиотика" понякога се отнася до тези, които работят в рамките на Peircean традиция (например Морис, Ричардс, Ogden и Сибиък). Понякога "semiology" се отнася до работа предимно занимаващи се с текстов анализ, докато "семиотика" се отнася до по-философски ориентирани към работата.
Sosirov termin semiologija datira iz rukopisa iz 1894. godine. Termin "semiologija" se nekad koristi da označi proučavanje znakova u Sosirovoj tradiciji (na primer, Bart, Levi-Straus, Kristeva i Bodrijar), dok se "semiotika" onda odnosi na Pirsovu tradiciju (na primer, Moris, RIčards, Ogden i Sebeok). Takoše, semiologija može da označava rad koji se fokusiran na tekstualnu analizu, dok je semiotski rad više orijentisan ka filozofiji.
В теориите на субективност е разграничение между "тема" и "лице". , Докато човек е истински човек, темата е набор от роли, построени от господстващо културни и идеологически ценности (например като класа, възраст, пол и етническа принадлежност). Structuralist идеята на "позициониране на обект" се отнася до "конституция" (изграждане) на обекта с текста. Според тази теория на текстови (или дискурсивни) позициониране, читателят е длъжен да приеме "предмет-положение", което вече съществува в рамките на структурата и кодовете на текста. Предмети по този начин са изградени като "идеален читатели" чрез използване на кодове.
U teoriji subjektiviteta, postoji razlika između subjekta i pojedinca. Dok je pojedinac realna osoba, subjekat je sklop uloga koje su formirane od strane kulturnih i ideoloških vrednosti (na primer, klasa, godine, pol i etnička pripadnost). Strukturalistička ideja "pozicioniranja subjekta" se odnosi na "građenje" subjekta u okviru teksta. Prema ovoj teoriji tekstualnog (ili diskurzivnog) pozicioniranja, čitalac je obavezan da usvoji "poziciju subjekta" koja postoji u strukturi i kodovima teksta. Subjekti su stoga izgrađeni kao "idealni čitaoci" kroz upotrebu kodova.
Докато някои семиотици са запазили structuralist проблем с формални системи (предимно върху подробни изследвания на разказ, кино и телевизионна редакция и така нататък), много са станали по-загрижени за социалната семиотика. Ключ грижа на социалните семиотици е с "означаваше практики" в определени социо културни контексти. Социални семиотици признават, че не всички реалности са равни и се интересуват от "сайтове на борба", в която се оспорват реалности. Корените на социалната семиотика може да бъде проследено до ранната теоретици. Сосюр, Сам пише семиотика като "наука, която изучава живота на знаци в рамките на обществото".
Dok se neki semiotičari strukturalistički bave formalnim sistemima (fokusirajući se na detaljne studije narativa, filma, televizije i slično), većina se više bavi društvenom semiotikom. Društveni semiotičari se pre svega bave praksama signifikacije u određenim društveno-kulturalnim kontekstima. Društveni semiotilari prihvataju da nisu sve stvarnosti jednake i zanimaju se za mesta gde se stvarnosti sudaraju. Koreni socijalne semiotike se nalaze kod ranih teoretičara. Sosir je sam smatrao semiotiku za "nauku koja se bavi životom znakova unutar društva".
Социален детерминизъм е една позиция, която твърди върховенството на социални и политически фактори, а не на автономно влияние на среда (независимо дали това е език или технология). Социални determinists отхвърля причинно-следствената приоритет език от езикова determinists и технологии от технологични determinists.
Društveni determinizam je stav po kojem se daje prednost društvenim i političkim faktorima naspram nezavisnom uticaju medijuma (bilo da je u pitanu jezik ili tehnologija). Druptveni determinizam ne prihvata primat koji lingivistički deterministi daju jeziku i tehnološki deterministi daju tehnologiji.
Докато всички семиотични кодове са в широк смисъл се социални кодове, социални кодове може да се разглежда и като образуващи големи подгрупа на кодове, заедно с текстови кодове и тълкувателни. Се социални кодове в този по-тесен смисъл се отнасят нашите неявни знания на социалния свят и включва неписаните кодове като телесни кодове, кодове и поведенчески кодове.
Svei semiotički kodovi su u širem smislu društveni kodovi, ali se društveni kodovi mogu videti i kao osnovna podgrupa kodova, pored tekstualnih i interpretativnih kodova. Društveni kodovi, u užem smislu, se odnose na naše poznavanje društva i uključuju nepisasne kodove kao što kodovi tela, robe i ponašanja.
Това е на Бодрияр термин (назаем от Платон); "симулакруми" са "копия без оригинали" - основната форма, в която ние срещат текстове в постмодерната култура.
Bodrijarov termin, preuzet od Platona, koji simulakrumom naziva kopije bez originala, što je osnovni vid u kojem nalazimo tekstovi u postmodernizmu.
Това са смисъла на вземане поведение в която хората участват (включително производството и четене на текстове) след определени конвенции или правила на конструкцията и тълкуване.
Stvaranje značenja od strane ljudi (uključujući stvaranje i čitanje teksta) koje prati određene konvencije i pravila stvaranja i tumačenja.
В рамките на предаване модели на комуникация тези термини се използват за обозначаване на участниците в актове на комуникация (общуване са представени като линеен процес на "изпращам" "съобщения" към "приемник"). Семиотици обикновено разглеждат такива модели като reductionist (намаляване на значението на "съдържание"); основното семиотични възражение е обикновено че предаване модели не фигурират семиотични концепцията на код, но свързани възражения се отнасят до пренебрегване на модела на потенциалното значение на целите, взаимоотношения, ситуации и среда.
Ovi termini se koriste u kontekstu modela prenosa komunikacije da bi označili učesnike u komunikacijskom činu (gde se komunikacija predstavlja kao linearni proces "slanja" "poruke" "primaocu") Semiotičari često smatraju takve modele za redukcionističke (gde se značenje reducira/smanjuje na "sadržaj"). Glavni semiotički argument je to da modela prenosa ne uključuje semiotički pojam koda, kao i da ne uzima u obzir moguć značaj namera, odnosa, situacija i medijuma.
На Fiske термин за кодовете, които се споделят от членове на масова публика, и които са научава неофициално чрез опит, а не умишлено или institutionally. За разлика от narrowcast кодове, излъчване кодове са структурно опростено, включващо стандартни конвенции и "формули"-, така че те могат да генерират клишета и стереотипи.
Fiskeov termin za kodove koje deli publika masovnih medija i koji se neformalno uče kroz iskustvo, pre nego sa namerom ili kroz institucije. Suprotno ciljanom emitovanju, kodovi širokog emitovanja su strukturno jednostavniji i poštuju standardne konvencije i "formule", tako da mogu da stvaraju klišee i stereotipe.
Режим в който signifier не е чисто произволно, но е пряко свързан по някакъв начин (физически или причинно) към означавано - тази връзка може да се наблюдава или заключи (например дим, ветропоказател, термометър, часовник, дух на ниво, отпечатък, пръстови отпечатъци, почука на вратата, пулса, обриви, болки) (Пърс).
Kada označitelj nije samo arbitraran već je u određenom obliku u direktnoj vezi sa označenim (fizičkoj ili uzročnoj) - ova veza se može uočiti ili zaključiti (na primer, dim, vetrokaz, termometar, sat, otisak, kucanje, puls, svrab, bol) (Pirs).
Двойки от взаимно изключителни signifiers в набор от парадигма, представляващи категории, които не определят заедно пълна вселена на дискурс (съответните онтологична домейн), например слънце/Луната (Leymore).
Parovi međusobno isključivih označitelja u paradigmi kategorija koji zajedno ne čine kompletan univerzum diskursa (relevantan ontološki domen), na primer sunce/mesec (Lejmor).
Сосюр изтъква, че връзката между езиковото сигнификатора и означена е произволно: на връзката между тях не е необходимо, вътрешни или "естествен". , Той е бил отказ на extralinguistic влияния (външно на езикова система). Философска, връзката е онтологично произволно: първоначално, тя не променя какви етикети, ние придават неща, но разбира се знаци не са социално и исторически произволни (след знак, който е влязъл в исторически съществуването ние не произволно промени signifiers). Сосюр фокусирани върху езикова знаци, докато Пърс по-ясно разглеждани признаци на всякакъв носител и отбелязва, че връзката между signifiers и техните signifieds варира в произвол - от радикалния произвол на знаци, символични, чрез възприемани сходството на сигнификатора да се signified в портретен знаци, до минимално произвол на indexical знаци. Много семиотици твърдят, че всички знаци са до известна степен произволно и конвенционални (и по този начин предмет на идеологически манипулиране).
Sosir naglašava arbitrarnu vezu između lingvističkog označitelja i označenog: veza između njih nije obavezna, suštnska ili prirodna. On je poricao postojanje ekstralingvističkih uticaja (spoljnih u odnosu na lingvistički sistem). Filozofski gledano, veza je ontološki arbitrarna: prvobitno ne postoji razlika u tome koje etikete dodeljujemo stvarima, ali znakovi naravno nisu društveno ili istorijski arbitrarni (ako znak ima istorijsko postojanje, ne mogu mu se arbitrarno menjati označitelji). Sosir se fokusirao na lingvističk znakove, dok se Pirs više bavio znakovima u svakim medijima i naglašavao da veza između označitelja i označenog varira u arbitrarnosti - od radikalne arbitrarnosti simboličkih znakova, preko pretpostavljene sličnosti između označenog i označitelja u ikonskim znakovima, do minimalne arbitrarnosti indeksiranih znakova. Mnogi semiotičari smatraju da su svi znakovi u nekoj meri arbitrarni i konvencionalni (i samim tim predmeti ideološke manipulacije).
Ролан Барт въвежда концепцията за закрепване. Лингвистичен елементи в текст (като надпис) може да служи за "пуска котва" (или ограничават) на предпочитан показанията на дадено изображение (обратно на примерния използването на дадено изображение да свържете нееднозначно словесни текст).
Rolan Bart je uveo koncept usidrenja. Lingvistički elementi u teksu (kao što je naslov) koji služe kao "sidro" (ili ograničenje) za tumačenje teksta (kao što i ilustrativno upotrebljena slika može da usidri dvosmisleni verbalni tekst).
Двойки от опозиционно signifiers в набор от парадигма, представляващи категории със сравнителни окачествяване на същия абсолютния размер и които заедно определят пълна вселена на дискурс (съответните онтологична домейн), например добро/лошо където "не добри" не е непременно "лошо" и обратно (Leymore).
Parovi suprotnih označitelja u paradigmi koja predstavlja kategorije, koji su uporedno gradirani u istoj dimenziji i koji zajedno čine celokupan univerzum diskursa (relevantni ontološki domen), na primer dobar/loš, gde "ne-dobar" nije obavezno "loš" i obratno (Lejmor).
Така наречената "емоционално заблуда" (идентифицира се чрез литературни теоретици, считан смисъл като пребиваващи в текста) включва, по смисъла на текста си читатели тълкувания - които тези теоретици вижда като форма на теория на относителността. Няколко съвременни теоретици, това внимание като "заблуда" след повечето съгласие дължимото значение за целите на читателя.
Afektivna zabluda, identifikovana od strane književnih teoretičara koji smatraju da se značenje nalazi unutar teksta, podrazumeva da se značenje teksta dovodi u vezu sa tumačenjem čitaoca - što je prema ovim teoretičarima vid relativizma. Mali broj savremenih teoretičara to smatraju za "zabludu", jer većina uzima u obzir značaj potrebe čitaoca.
Signifiers, които липсват от текст, но които (обратно) Въпреки това влияние смисъла на действително използваните сигнификатора (което е избран от едни и същи парадигма). Две форми на отсъствие имат конкретни етикети на английски: това, което е "видно от неговото отсъствие" и която "минава без казва:". Вижте също: анализ на деконструкцията, парадигма, Paradigmatic, сигнификатора.
Označitelj koji se ne nalaze u tekstu ali koji ipak utiču na značenje označitelja koji su zapravo iskorišćeni (što je u okviru jedne paradigme). Postoje dva oblika ovog odsustva: ono što je upadljivo zbog odsustva i ono što se podrazumeva. Vidi i: dekonstrukcija, paradigma, paradigmatska analiza, označitelj
Essentialists твърдят, че изразили някои автономни структури са различни, с наличието на целта и естеството на важни и определено гледната точка на абсолютни, универсални същност ' ' и transhistoris. Това маркира (като "Реалност", "истината", "Което означава", "Факти", "Ум", "Осъзнаване", "характер"; "красота", "правосъдие", "свобода" онтологичен статус се дава, когато има такива 'преди' език. Лице този термин се отнася до позицията, че хората (или определени категории хора, като "жена" има присъщия характер, промяна и различни които могат да "намери" (да кажа на тези жени или мъже, например, е биологично esensialisme). Отношение, известен като хуманизъм ' ' (вградени в западната култура) е esensialis, въз основа на предположението, че хората имат вътрешно ' ' (' ', ' личност ' отношение и ' мнение ') стабилна, съгласуван, последователен, интегрирани и автономни и която определя нашето поведение. Идеологията на буржоазията е esensialis при описване на хората по отношение на предварително ' безплатен ' лице, което получава вкус включително ' талант ', ' ', ' ефективност ' мързел или ' отпадъци '.
Esencijalisti smatraju da određeno označeno predstavlja zasebnu, nezavisnu jedinicu koja ima objektivno postojanje i suštinske karakteristike i koja se može definisati kao vid apsolutne, univerzalne i transistorijske "suštine" ili "esencije". Ovakvo označeno (kao što je "stvarnost", "istina", "značenje", "činjenice", "um", "svest", "priroda", "lepota", "pravda", "sloboda") ima ontološki status u kom ono postoji "pre jezika". U odnosu prema ljudima, taj pojam je u vezi sa stavom da ljudska bića (ili posebna kategorija ljudi) imaju inherentnu, nepromenjivu i zasebnu prirodu koja može da bude "otkrivena" (ako se govori o ženama i muškarcima u ovom kontekstu, to je biološki essencijalizam). Ovaj stav poznat i kao humanizam (koji je duboko ukorenjen u zapadnoj kulturi) je esencijalistički jer se pretpostavlja da pojedinac ima "unutrašnje ja" ("ličnost", "stavove" i "mišljenja") koje je stabilno, koherentno, konzistentno, jedinstveno, autonomno i koje određuje naše ponašanje. Buržoaska ideologija je esencijalistička jer karakteriše društvo terminima kao što su "slobodni pojedinac", čija unapred data esencija može biti "talenat", "efikasnost", "lenjost" ili "raskalašnost".
Семиотични код, който е "двойна уточняване" (както е при словесни език) могат да бъдат анализирани в две абстрактни структурни нива: по високо ниво, наречена "нивото на първия шарнирната" и по ниско ниво - "на нивото на втори уточняване". На нивото на първия движения, системата се състои от най-малката смислени единици налични (морфеми или думи в даден език).
Semiotički kod koji ima "dvostruku artikulaciju" (kao u slučaju govornog jezika) može da se analizira na dva apstraktna strukturna nivoa: na višem nivou koji se naziva "nivo prve artikulacije" i na nižem "Nivou druge artikulacije". Na nivoou prve artikulacije sistem se sastoji od najmanjih jedinica koje nose značenje (ne primer morfeme ili reči u jeziku).
Посочват се отнася до структурни нива в рамките на кодове на семиотични. Семиотични кодове имат или един съчленяването, двоен уточняване или не уточняване. А семиотични код, който е "двойна уточняване" (както е при словесни език) могат да бъдат анализирани в две абстрактни структурни нива: по високо ниво, наречена "нивото на първия шарнирната" и по ниско ниво - "на нивото на втори уточняване".
Artikulacija se odnosi na strukturne nivoe unutar kodova. Semiotički kodovi mogu da imaju ili jedinstveno ili dvostruku ili da nemaju artikulaciju. Semtiočki kod koji ima dvostruku artikulaciju (kao u slučaju govornog jezika) može da se analizira na dva apstraktna strukturna nivoa: viši nivo nazvan "nivo prve artikulacije" i niži "nivo druge artikulacije".
Семиотични кодове са или единични артикулация, двойно артикулацията или не артикулация. Кодове с един артикулацията са първи артикулацията или втори артикулацията само. Кодове с първи артикулацията се състоят само от знаци - значими елементи, които са систематично свързани един с друг - но там е не втори артикулация да се структурира тези знаци в минимална, не значими елементи. , Където най-малката периодично структурна единица в код е смислен, кодът има първия артикулацията само.
Semiotički kodovi mogu da imaju jedinstvenu ili dvostruku ili da nemaju artikulaciju. Kodovi sa jedinstvenom artikulacijom imaju samo prvu ili samo drugu artikulaciju. Kodovi sa prvom artikulacijom se sastoje samo od znakova - značenjskih jedinica koje su sistematski određene jedna prema drugoj - ali ne postoji druga artikulacija koja strukturira ove znakove u najmanje, ne-značenjske jedinice. Ako najmanja strukturna jedinica koda ima značenje, kod ima samo prvu artikulaciju.
За Сосюр това е една от двете части на знака, (което е неделима освен за аналитични цели). В Saussurean традиция, означаващо е формата, която е знак се. За Сосюр себе си, във връзка с лингвистични признаци, това означаваше нематериални форма на реч - "звук-образ" ("психологически отпечатък от звука, впечатление, той прави на нашите сетива").
Za Sosira je označitelj jedan od dva dela znaka (koji su neodvojivi osim u svrhu analize). U Sosirovoj tradiciji, označitelj je forma koju znak ima. U konteksu lingvističkih znakova, ovo je za Sosira predstavljalo nematerijalnu formu izgovorene reči - "zvučnu sliku" (psihološki otisak zvuka, utisak koji on ostavlja na naša čula).
За Сосюр означавано е една от двете части на знака, (което е неделима освен за аналитични цели). Сосюр означавано е психично концепция, представена от signifier (и не е нещо материално). Това не изключва позоваването на признаци на физически обекти в света, както и да се абстрактни концепции и измислени обекти, но означавано себе си не е референт в света (в контраст на Пърс обект). , Той е общ за следващите преводачи да уравнявам означавано с "съдържание" (съвпадение формата на signifier в познатите дуализъм на "форма и съдържание").
Za Sosira je označeno jedan od dva dela znaka (koji su neodvojivi osim u svrhu analize). Sosirovo označeno je mentalni koncept koji je predstavljen od strane oznaćitelja (nije materijalan). Ovo ne isključuju znakove u vidu fizičkih objekata ili apstraknte koncepte i fiktivne jedinice, ali označeno nije samo za sebe predstavljeno u svetu (za razliku od Pirsovog objekta). Uobičajena praksa da se prilikom tumačenja izjednačava označeno sa sadržajem (povezujući formu označitelja sa poznatim dualizmom forme i sadržaja).
Знак е на смислен единица, която се интерпретира като "постоянен за" нещо различно от себе си. Признаци се откриват във физическата форма на думи, образи, звуци, действия или предмети (тази физическа форма понякога е известен като знак превозно средство). Признаци не са присъщи смисъла и стават знаци, само когато знак-потребителите ги инвестират със значение спрямо признат код.
Znak je značenjska jedinica koja predstavlja nešto drugo. Znakovi se nalaze u fizičkom obliku reči, slika, zvukova, pokreta i objekata. Znakovi nemaju značenje sami za sebe već postaju znacima kada im je dodeli značenje sa referencom ka prepoznatom kodu.
Дефинира като "проучване на знаци" или "теория на знаци", което нарича Сосюр "semiology" е: "наука, която изучава ролята на знаци като част от социалния живот". Сосюр използването на термина sémiologie датира от 1894 и на Пърс първата употреба на термина семиотични е през 1897. Семиотика не стават широко институционализирана като официална академична дисциплина и това не е точно наука. Това е не само метод за текстов анализ, но включва както на теория и анализ на знаците и означаващо практики.
Široka definisano kao nauka ili teorija o znacima, ono što je Sosir zvao "semiologijom" je nauka koja proučava ulogu znakova kao delova društvenog života. Sosirova upotreba termina semiologija datira iz 1894. godine dok je Pirs prvi put upotrebio termin semiotika 1897. godine. Semiotika nije široko prihvaćena kao formalna akademska disciplina i ne predstavlja nauku u pravom smislu. Ali nije ni samo metod analize teksta, jer uključuje teoriju i analizu znakova i praksu dodeljivanja značenja.
Greimas въвежда семиотични площад като средство за картографиране на логически съюзи и влияе, свързани с основни семантични характеристики в един текст. Ако започнем чрез теглене на хоризонтална линия, свързваща две известна двойка думи като "красива" и "грозно", ние се превърне това в семиотични квадрат като това направи горната линия на квадрат в който два други логически възможности - "не грозно" и "не красива" заемат по-ниски ъгли. Семиотични площад ни напомня, че това не е просто двоична опозиция, защото нещо, което не е красива не е непременно грозен и че нещо, което не е грозен не е непременно красива.
Gremas je predstavio semiotički kvadrat kao sredstvo za mapiranje logičkih konjukcija i disjunkcija u vezi sa ključnim semantičkim obeležjima u tekstu. Ako za početak povučemo horizontalnu liniju između dva uobičajeno uparena termina, kao na primer "lep" i "ružan", i posmatramo je kao gornju stranu kvadrata, semiotički kvadrat se dobija tako što njegovu donju stranu čine druge dve logičke mogućnosti - "nije ružan" i "nije lep". Semiotički kvadrat nas podseća da ne postoji samo binarna opozicija, odnosno da ako nešto nije lepo ne mora da bude ružno a da nešto što nije lepo ne mora da bude ružno.
Безкраен използването на крайните елементи е функция, която по отношение на медиите като цяло е бил наричан "семиотични икономика". Структурна характеристика на двойна артикулацията в рамките на семиотична система позволява безкраен брой значими комбинации, за да бъдат генерирани с помощта на малък брой ниско ниво единици.
Neograničena upotreba ograničenih elemenata se naziva semiotičkom ekonomijom u kontekstu medija. Strukturno obeležhe dvostruke artikulacije u okviru semiotičkog sistema dozvoljava da se stvori neograničen broj smislenih kombinacija koristeći ograničen broj jedinica.
